Osim zraka, vode i minimuma hrane, bez kojih bukvalno ne možemo preživjeti,
ono što nam nasušno treba je

osjećaj sigurnosti i povezanosti s drugim ljudima.


Kad ga nema, nastaje unutarnja panika koja rezultira konformizmom, netalasanjem i zanemarivanjem svojeg stvarnog identiteta, sve s namjerom da se bilo gdje uklopimo.

(pardon me ako sam pojednostavila, opisujem ovdje svoje stvarno iskustvo, a I vi svoje možete slobodno dodati)

Tek kad negdje sretnemo neku ekipu kojoj smo dovoljno dobri takvi kakvi jesmo, naše pravo JA polako krene provirivati.

Za neke ljude su ta ekipa roditelji, za neke njegov/njezin sportski tim, za neke nastavnici, a rijetkima su to partneri.


Apsurd koji se putem javlja je taj da i našu različitost, i naše nijekanje iste, i količinu naše potrebe za pripadanjem puno lakše “vide” drugi ljudi nego mi sami.

I suprotno, mi smo drugim ljudima ti drugi ljudi.


Upravo zato je važno raditi na raznovrsnosti i uključivosti.

Da naučimo otvarati vrata drugima, kako bi ista i nama bila otvorena.

Obična dobrohotnost, ništa više od toga.

Mi u dvorištu još uvijek imamo rekvizit za
dole prikazanu
“Klofer metodu”

ali kako ne volim tepihe, nemam osnovno sredstvo za praksu.


Malo je retro, ali bi moźda mogla uspješno zamijeniti stolove za mali nogomet i slično,

a i bilo bi manje stvari ispod tepiha 😉

Zašto radimo micro-management?

Zato jer nemamo povjerenja u druge, i u to da će oni nešto napraviti na dobar način, u dobro vrijeme I s dobrim rezultatom.

A možda se I malo bojimo da, ako taj drugi to napravi dobro, mi nećemo biti potrebni.



I ljudi i organizacije više cijene i trebaju lidere I liderice koji im omogućuju samostalnost, učenje, proaktivnost.


Osoba uz koju se osjećate dobro je, pretpostavljam, ona koja ima vjeru u nas, u to da ćemo sami uspješno odraditi zadatak.




Inkluzivnost ima puno lica, i treba ih adekvatno osnaživati da bi zasjala.

Ono što često ljude zbunjuje u konceptu prihvaćanja različitosti je strah od terora različitosti.
Što ako…


• tu više neće biti mjesta za mene, jer ja nisam različit/a?

• ću se morati odreći svoje različitosti, i preuzeti tuđu?

• ću morati fejkati različitost da zadržim svoje mjesto?


… I slične nama neugodne slike budućnosti.



~
Ajmo na donju karikaturu – mora li on slušati čak I kada roni?

Ne mora, ali mora objasniti kad može i želi slušati, i dati sve od sebe da tada sluša.

I možda vi imate svoj primjer kako ste nečiju potrebu za pričanjem, I nečiji kapacitet slušanja doveli u ugodnu i sretnu ravnotežu?
~



Vezano za gornja pitanja oko različitosti, i “običnost” je nešto čemu se treba dati prostora.

Samo trebamo reći da je nama baš to ono što nam treba da se osjećamo uključeno 😉