Ova crna mrlja u lijevom gornjem uglu nije slučajna, ona predstavlja
nesavršenost velikog broja istraživanja kojima mi WEIRD-ovci podržavamo svoju mi-centričnu kulturu gledanja na #različitosti.

[citat iz izvora na linku]
“… most research published in our leading journals has relied on sampling WEIRD (Western, educated, industrialized, rich, and democratic) populations…

… This means that 96% of these studies attempted to build theory based on empirical observations from participants who come from countries representing a mere 12% of the world’s population.”

https://lnkd.in/deA76qSs

Čitajući ovo možemo si pomisliti – pa zašto bi NAS bilo briga za to koga su američki psiholozi u svojim istraživanjima samplirali?
I misliti ćemo možda dalje – moji klijenti i tako dolaze iz WEIRD populacije, pa meni upravo ta istraživanja koriste!

Ovisi kroz koju leću gledamo.

Ukoliko želimo pronaći bolju strategiju za launch novog proizvoda na zapadnom tržištu, onda nam ovakva istraživanja koriste.

No razmišljamo li o široj slici i o ponašanjima zajedničkima svima u ljudskom rodu, u tu sliku prirodno ulazi i ostalih 88% ljudi koji su u ovim istraživanjima ponašanja isključeni.

Kako se ponašaju i kako reagiraju, i što o nečemu misle EEIRA [eastern, educated, industrial, rich, autocracy] ili recimo EEIPA [eastern, educated, industrial, poor, autocracy] ljudi – pojma nemamo.

No to nam može biti važno ako ih zapošljavamo, ili ako imamo namjeru proširiti svoje poslovanje prema njima.

U tom slučaju moramo pažljivo / polako misliti, svjesno izbjegavati pristranosti i zaključke donijeti sami, zar ne?

“Bit’ ću super sretna / sretan kad dobijem taj posao!”
je istina. Svi smo sretni kad dobijemo posao iz snova.


Koliko će ta sreća biti trajna, ovisi o puno faktora, od kojih veliki dio spada pod nazivnik “inkluzivnost”:

Hoćemo li biti za isti posao jednako plaćeni?

Koliki je gap između pisanih I nepisanih pravila organizacije?

Kako se komunicira u organizaciji?

Koliko smijemo biti autentični mi, a koliko figuriramo “idealnog zaposlenika”?

….

(Sve ovo, naravno, uz basic uvjet da dobro radimo svoj posao i da smo za to na vrijeme plaćeni.)




Nacrtala sam ovu infografiku prije 4 godine prema prema izvoru navedenom na slici.

Što mislite, da li je još uvijek aktualna?

It was an ordinary day, until…

I made another comic!

Every BTBAP needs at least 2 pieces of each 3-letter certificate, right?
Right!

(If your place is human-oriented, meaning imperfect but striving to do your best daily, engaging in transparent communication, bias-discovering workshops and inclusive leadership practices is better)

Subjektivna stvarnost je važna

zato što je to

jedina stvarnost koju svatko od nas ima.


“Living experience” – iskustvo koje smo zaista doživjeli je važno.


Ponekad nije lako razumjeti / prihvatiti da, vezano npr za neki događaj, drugi ljudi imaju potpuno drugačiji doživljaj od našeg.


No ako malo sporije promislimo, čuti iskustvo druge osobe koja na stvari gleda

iz druge pozicije
drugog kuta
s različitim prioritetima
iz druge struke
kroz druge leće

nam može biti zanimljivo, inspirativno, i često oslobađajuće.


Ovo je jedna “sitnica” koja se događa kroz otvaranje prostora za razgovor o hashtag#diversity

Vjerujem da je svatko od nas iskusio iskru olakšanja koja bljesne kad “kliknemo” u razgovoru s nekim s kim je nismo očekivali.

E to je TO ✨️

D&I u praksi - zašto ono što je jednostavno često nije i lako?

U zadnje vrijeme mi prilaze muškarci i uvjeravaju me da se oni osobno odlično odnose prema ženama na poslu.

Pričaju o tome kako su i oni jednako oklijevaju u traženju promocije i povišice.

O tome kako su i oni doživjeli iskustvo da ih je neka njima poznata žena pregazila zauzimajući se za sebe.

I ja im vjerujem, da se upravo tako osjećaju, i da je to što im se dogodilo istina.

D&I u praksi - zašto ono što je jednostavno često nije i lako?

#diversityandinclusion praksi [raznovrsnosti i uključivosti] postoji pojam

*living experience*

koji znači da je najveća istina ono što se zaista dogodilo.
A ovi ljudi koje sam spomenula su mi, vidjevši o čemu pišem, došli ispričati svoje iskustvo.

Kroz te priče sam shvatila još jednu stvar, a to je koliko je važna edukacija o tome što zaista znači #diversity#equality#inclusion

To su teme koje se otvaraju daleko šira područja nego što je povećanje broja žena u upravi i pravedno plaćanje za njihov rad.

Teoretski, tu ne bi trebalo biti problema – zaposlite žene, ako rade dobro promovirajte ih, i ako su izvrsne, dajte im poziciju u upravi.

Kad govorimo o različitosti i uključivosti, teoretski ni tu ne bi trebalo biti problema sa ženama – jer žene nisu manjima, nego većinski zastupljen spol u ljudskoj vrsti.

Zvuči jednostavno, ali nije lako.

Problemi koje zapravo imamo su na potpuno drugim “igralištima”:

■u događajima koji su se, u kolektivnom smislu dogodili “jučer”, a koji bacaju duge sjene na naše današnje odnose
●na primjer, činjenica je da do unazad 70tak godina žene u Evropi nisu imale pravo glasa, niti su stoga mogla biti u upravi bilo čega

Za info, Švicarske žene su pravo glasa dobile tek 1971, a tek od 2004 pravo na plaćeni porodiljni dopust.

■predrasude i kolektivna mišnjenja kasne tisućljeće za promjenama koje se događaju
●pogledajte samo ponovo aktuelnu “duhovitu” kampanju Westgate-a, koja osim što implicira da *mlade* žene nemaju svoj novac i svoje kartice, priča I o tome da one kradu iste od svojih partnera

Uz to,
■ mi ljudi imamo automatske, brze načine razmišljanja, a koji nas navode na krive zaključke, to su pristranosti #bias

Pristranosti su ogromna tema u #DEI jer nam ometaju dublje razumijevanje [svega].

Ono što je početak za svakoga najvažnije je dublje razumjeti svoje vlastito iskustvo.

Moje je iskustvo da sam, kao I većina ljudi, nepravdu i omalovažavanje (u školi, društvu, poslu) doživjela puno puta.
Osobe koje sam doživjela kao “počinitelje” bile su i muškog I ženskog spola, a zajedničko im je bilo to što su bile osobe
pune predrasuda, loših namjera i egoizma.

Stoga mislim da, uz Ž-M odnose, ima jednako važnih područja koja traže rad na jednakosti i uključivanju, kao što su

#ageism
jednakost i pravednost
iste prilike za
prostor za kulturne različitosti
prostor za neurodivergentnost
razlike u mišljenjima i načinu komunikacije
te
učenje o sebi i drugima, kako bismo zajedno u društvenim i poslovnim zajednicama funkcionirali bolje

A ovaj drugi set izazova dijelimo svi, zar ne?

Tko može biti inkluzivni lider

Svatko!

Kako biti inkluzivni lider?

Tako da se drugi uz tebe osjećaju uključeno!

Neurodiversity – neurodivergentnost,
tema je koju su svi koji su prošli kroz moju edukativnu aplikaciju
(Diversity & Inclusion Basics, link je u mojim featured postovima)
označili jako zanimljivom.

Ovaj termin je 1999 popularizirala sociologinja Judy Singer, govoreći o sebi kao o osobi “negdje u autističnom spektru”.

Opisujući ljude čiji um funkcionira drugačije, ovaj pojam se odnosio prvenstveno na osobe s dijagnosticiranim stanjima autizma, ADHDa I sličnim stanjima koja su u nekim prijašnjim razdobljima bila stigmatizirana.

Ali u široj definiciji – unutar pojma neurodivergentnosti se može pronaći svatko od nas – jer um svakoga od nas zaista funkcionira na različit način.

Ilustracija iz knjige BloombaLena

Ovakvo definiranje je s jedne strane dobro – zato jer je priznavanje i uključivanje različitosti dobra stvar.

S druge strane, ako preširoko definiramo različitosti, možemo zabrijati u područje etiketiranja koje može na etiketirane ostaviti dojam da su njihove trenutne teškoće zacementirane.

Da još zakompliciram teoriju – uz neurodiversity se paralelno javlja I pojam
*neurotypical*
koji etiketira “tipične”, prosječne ljude.

No pošto smo rekli da smo svi različiti, tko onda, prema načinu kako mu radi um, može biti etiketiran prosječnim?

I tu je još jedno pitanje iz životnog iskustva:
u životu prolazimo kroz razne faze, i one koje su nam izazovne se reflektiraju I na to kako nam um radi.

Što bi bilo kad bismo ostali zauvijek etiketirani zbog neke naše depresivne faze?

I, ako smo označeni kao neurotipični, kako otvoriti prostor za slobodni prolazak kroz razdoblje tugovanja, bolesti, iznenadne traume i slično?
Jer ako smo “normalni” to nam se ne bi smjelo dogoditi!

Ovo su teme na kojima je teško dati odgovore koji vrijede svugdje I zauvijek, I o kojima je možda teško I zapodjenuti otvoreni razgovor.

To je razlog zbog kojeg sam prošle godine izdala kratku, alegoričnu i posve ilustriranu knjigu
“BloombaLena, Adventure begins”
koja priča o tome što se događa kad se odjednom iz “normalne” osobe premetnemo u drugačiju.

Kako dalje?
Jer prihvaćanje različitosti i uključivost nisu romantične priče o potencijalnim situacijama, nego priprema za bolji način funkcioniranja u stvarnosti.

U stvarnosti, svi možemo puknuti ili se, kao Lena u mojoj knjizi, neočekivano rascvjetati.

Ova knjiga je, vjerujem, dobar triger za razgovore o etiketiranju i neuro-različitostima.

BloombaLena stanuje na Amazonu, u kindle I papirnatoj varijanti, i uskoro dobija nastavak.

Pristranost generaliziranja – a što bi ptice na to rekle 😉

Ako si ptica, onda letiš – zar ne?
[generalizacija]

Ne, ne mogu! – ako se pita noja ili pingvina.

Malo da, malo ne – ako se pita sjenice.

Rađe hopsam i mašem repom – kaže kos.

Letenje je za male bebe, trostruki salto ili ništa! – cvrktnule bi lastavice.

pristranost generaliziranja

.

Pristranost generaliziranja jedna je od onih automatiziranih tokova misli koje nam se događaju svakodnevno.

Danas sam vam nacrtala strip na ovu temu ⬇️ jer o njoj *neće* biti riječ na radionici
#diversityandinclusion počinje s liderima”

btw Zamislite koliko bi čudesniji bio svijet oko nas kad bi generaliziriranje nestalo!