Najvažnija stvar na svijetu

Osim zraka, vode i minimuma hrane, bez kojih bukvalno ne možemo preživjeti,
ono što nam nasušno treba je

osjećaj sigurnosti i povezanosti s drugim ljudima.


Kad ga nema, nastaje unutarnja panika koja rezultira konformizmom, netalasanjem i zanemarivanjem svojeg stvarnog identiteta, sve s namjerom da se bilo gdje uklopimo.

(pardon me ako sam pojednostavila, opisujem ovdje svoje stvarno iskustvo, a I vi svoje možete slobodno dodati)

Tek kad negdje sretnemo neku ekipu kojoj smo dovoljno dobri takvi kakvi jesmo, naše pravo JA polako krene provirivati.

Za neke ljude su ta ekipa roditelji, za neke njegov/njezin sportski tim, za neke nastavnici, a rijetkima su to partneri.


Apsurd koji se putem javlja je taj da i našu različitost, i naše nijekanje iste, i količinu naše potrebe za pripadanjem puno lakše “vide” drugi ljudi nego mi sami.

I suprotno, mi smo drugim ljudima ti drugi ljudi.


Upravo zato je važno raditi na raznovrsnosti i uključivosti.

Da naučimo otvarati vrata drugima, kako bi ista i nama bila otvorena.

Obična dobrohotnost, ništa više od toga.