O Barbiheimer dilemi, i o Bechdel testu

O Barbiheimer dilemi, i o Bechdel testu:

Moja dilema je riješena, prije tjedan dana sam pogledala Barbie, a sinoć Oppenheimera – evo par kratkih misli, možda potaknu i vaše.

Zanimljivo je kako zajedno čine interesantnu cjelinu, jedan izvrnutog pogleda na svijet rasvjetljava drugačiju perspektivu M-Ž odnosa, i drugi, o svijetu vrhunskih znanstvenika, u kojem su žene plošni, manipulativni likovi.

Čitajući tuđe članke o njima, naišla sam na zanimljiv pojam, vezan na filmsku industriju
*Bechdel Test*
koji film klasificira kroz 3 kriterija:

– Ima li više od 2 ženska lika u filmu?
– Razgovaraju li ti ženski likovi međusobno?
– Ako razgovaraju, govore li o bilo čemu drugome osim o muškarcima?

Po ovim točkama Barbie prolazi, ali Oppie pada, zar ne?

Neću ovdje saplest o tom kako filmska (a i druga art industrija) prikazuje žene. Ako palite TV, to znate i sami.

Samo ću reći:

Filmovi nisu istina.

Oni mogu biti divni, zabavni, fantastično napravljeni – ali oni su nečija priča, nečija verzija istine, mogu govoriti o elementima stvarnosti, mogu nas trigerirati da drugačije vidimo stvarnost, ALI oni nisu stvarnost.


U svjetlu toga, dijelim i činjenicu da postoji zabilješke koje su točno znanstvenice radile s Oppemheimerom u Los Alamos-u, iako se to po filmu ne bi reklo, jer se u filmu po labosima muvaju sami dečki.

Barbie pak odlično odrađuje posao trigeriranja drugačijeg viđenja stvarnosti, i u Ž-M, i u marketinškom smislu (kupila sam Barbie NFTiće, priznajem).


Stoga, još jednom:
Filmovi su umjetnost (ali ne i doslovna istina, i baš zato ih i volimo),

ALI

Kao i sva umjetnost, utječu na način kako doživljavamo svijet, otvaraju mogućnost da drugačije percepcije svijeta … a i utječu na uvjerenja koja imamo, i ako ih potvrđuju, možemo pasti u zamku da mislimo da su filmovi istina.


Stoga preporučujem pogledati oba filma, jednog ujutro, jednog navečer, pa kad se do sutra pomiješaju, taman ćete biti spremni za stvarni svijet.

Stay real, dragi ljudi!