“Naravno, svi su naši potencijalni klijenti!”

#humancentreddesign počinjemo s ovom rečenicom, da bismo završili s
“hm, izgleda da ipak nisu svi … a tko je onda?”


Problem u definiranju su nam uobičajene generalizacije, npr po dobnim skupinama, generacijama, spolu, statusima …

koje ne govore puno o karakteru, sklonostima i osobnim preferencijama.

Generacije opisuju navike i uobičajene aktivnosti, ali ne i karakter i sklonosti, talente i skrivene izazove.



Inkluzivnost ima mnogo lica, i kupci / klijenti su među njima.

Osvrt o divljim patkama, i o tome kako koristiti postojeća znanja.


Life long learning koncept je fantastična stvar, naročito danas kad uistinu ima puno prilika za to.

Uostalom,
sve bolje organizacije educiraju svoje ljude.
Dapače, svi biramo rađe raditi za organizaciju koja ulaže u edukaciju, jer znanje je asset koji uvijek ostaje s nama.



Pošto ste prvo bacili pogled na slikicu, znam da sad čekate da napišem onaj “ali”

…. ali neću jer znam da ste vi dovoljno pametni da znate što iza njega slijedi.

Dovoljno educirani da znate da i iza edukacija postoji korak dalje, primjena istih u praksi.



Key problem mojeg posla je dugo bio taj što su radionice koje ja dizajniram posvećene radu spuštanju apstraktnih pojmova, kao što su vrijednosti, vizija, uključivost i drugi (često floskularni) elementi organizacijske kulture u praksu.

Nalik su na “Wild Ducks”, jer na početku nikada ne znamo s čim ćemo završiti na kraju.



Baš sam neki dan razgovarala s kolegicom psihologinjom iz HRa o potrebi ljudi za sigurnim prostorima za ventiliranje kreativnih ideja,
jer svi njeni su vrlo educirani, stručni, ali i razapeti po rokovima i projektima u kojima nema prostora za gore opisane “Wild Ducks” eksperimente.


Ali kako je “Wild Ducks” prostor za dublje razumijevanje, kreativno ventiliranje, povezivanje i reinventing, on povezuje ljude, puneći ih osjećajem zajedništva i pripadanja, a i lako je moguće da će osmisliti neko primjenjivo poboljšanje.


Meni je zaista strast facilitirati ta male kretivne outlete, i radim to koristeći modele Design Thinking-a i Sprinta, prilagođene temi s kojom ljudi žele raditi.


U 100% slučajeva ljudi dođu do novih spoznaja, i često do prilično solidnih rješenja.
Zašto?
Prvo, zato što jedino oni stvarno znaju gdje imaju problem.
Drugo, jer imaju hrpu znanja koje čeka biti upotrebljeno.

Osim zraka, vode i minimuma hrane, bez kojih bukvalno ne možemo preživjeti,
ono što nam nasušno treba je

osjećaj sigurnosti i povezanosti s drugim ljudima.


Kad ga nema, nastaje unutarnja panika koja rezultira konformizmom, netalasanjem i zanemarivanjem svojeg stvarnog identiteta, sve s namjerom da se bilo gdje uklopimo.

(pardon me ako sam pojednostavila, opisujem ovdje svoje stvarno iskustvo, a I vi svoje možete slobodno dodati)

Tek kad negdje sretnemo neku ekipu kojoj smo dovoljno dobri takvi kakvi jesmo, naše pravo JA polako krene provirivati.

Za neke ljude su ta ekipa roditelji, za neke njegov/njezin sportski tim, za neke nastavnici, a rijetkima su to partneri.


Apsurd koji se putem javlja je taj da i našu različitost, i naše nijekanje iste, i količinu naše potrebe za pripadanjem puno lakše “vide” drugi ljudi nego mi sami.

I suprotno, mi smo drugim ljudima ti drugi ljudi.


Upravo zato je važno raditi na raznovrsnosti i uključivosti.

Da naučimo otvarati vrata drugima, kako bi ista i nama bila otvorena.

Obična dobrohotnost, ništa više od toga.

Mi u dvorištu još uvijek imamo rekvizit za
dole prikazanu
“Klofer metodu”

ali kako ne volim tepihe, nemam osnovno sredstvo za praksu.


Malo je retro, ali bi moźda mogla uspješno zamijeniti stolove za mali nogomet i slično,

a i bilo bi manje stvari ispod tepiha 😉