Posao i odnosi u timu vs. drugi planovi je i pitanje
life – work ballance-a,
znači, nešto što se dogovora unprijed.
Malo sam to tu iskarikirala s lajkanjem,
pa umjesto lajka zamislite neki grupni mail koji vas je sustigao taman u trenutku kad se pakirate i žurite na trajekt.
Ili još jedan primjer: ja ovdje upravo pišem post, umjesto da nam radim doručak.
Što vi birate?
Ono što često ljude zbunjuje u konceptu prihvaćanja različitosti je strah od terora različitosti.
Što ako…
• tu više neće biti mjesta za mene, jer ja nisam različit/a?
• ću se morati odreći svoje različitosti, i preuzeti tuđu?
• ću morati fejkati različitost da zadržim svoje mjesto?
… I slične nama neugodne slike budućnosti.
~
Ajmo na donju karikaturu – mora li on slušati čak I kada roni?
Ne mora, ali mora objasniti kad može i želi slušati, i dati sve od sebe da tada sluša.
I možda vi imate svoj primjer kako ste nečiju potrebu za pričanjem, I nečiji kapacitet slušanja doveli u ugodnu i sretnu ravnotežu?
~
Vezano za gornja pitanja oko različitosti, i “običnost” je nešto čemu se treba dati prostora.
Samo trebamo reći da je nama baš to ono što nam treba da se osjećamo uključeno 😉
O Barbiheimer dilemi, i o Bechdel testu:
Moja dilema je riješena, prije tjedan dana sam pogledala Barbie, a sinoć Oppenheimera – evo par kratkih misli, možda potaknu i vaše.
Zanimljivo je kako zajedno čine interesantnu cjelinu, jedan izvrnutog pogleda na svijet rasvjetljava drugačiju perspektivu M-Ž odnosa, i drugi, o svijetu vrhunskih znanstvenika, u kojem su žene plošni, manipulativni likovi.
Čitajući tuđe članke o njima, naišla sam na zanimljiv pojam, vezan na filmsku industriju
*Bechdel Test*
koji film klasificira kroz 3 kriterija:
– Ima li više od 2 ženska lika u filmu?
– Razgovaraju li ti ženski likovi međusobno?
– Ako razgovaraju, govore li o bilo čemu drugome osim o muškarcima?
Po ovim točkama Barbie prolazi, ali Oppie pada, zar ne?
Neću ovdje saplest o tom kako filmska (a i druga art industrija) prikazuje žene. Ako palite TV, to znate i sami.
Samo ću reći:
Filmovi nisu istina.
Oni mogu biti divni, zabavni, fantastično napravljeni – ali oni su nečija priča, nečija verzija istine, mogu govoriti o elementima stvarnosti, mogu nas trigerirati da drugačije vidimo stvarnost, ALI oni nisu stvarnost.
U svjetlu toga, dijelim i činjenicu da postoji zabilješke koje su točno znanstvenice radile s Oppemheimerom u Los Alamos-u, iako se to po filmu ne bi reklo, jer se u filmu po labosima muvaju sami dečki.
Barbie pak odlično odrađuje posao trigeriranja drugačijeg viđenja stvarnosti, i u Ž-M, i u marketinškom smislu (kupila sam Barbie NFTiće, priznajem).
Stoga, još jednom:
Filmovi su umjetnost (ali ne i doslovna istina, i baš zato ih i volimo),
ALI
Kao i sva umjetnost, utječu na način kako doživljavamo svijet, otvaraju mogućnost da drugačije percepcije svijeta … a i utječu na uvjerenja koja imamo, i ako ih potvrđuju, možemo pasti u zamku da mislimo da su filmovi istina.
Stoga preporučujem pogledati oba filma, jednog ujutro, jednog navečer, pa kad se do sutra pomiješaju, taman ćete biti spremni za stvarni svijet.
Stay real, dragi ljudi!
U D&I području, pitanje Ž – M odnosa je jedna je od bolnijih točaka.
Znate i sami zašto – ne možemo tek tako izbrisati povijest, koja, bez obzira na to što je prošla, I dalje utječe na naše modele razmišljanja, percipiranja i komunikacije.
Uz to, “living experience” aka “ono što nam se stvarno dogodilo” je za svakoga od nas različit, I uspoređivanje i posebno generaliziranje nas neće dovesti daleko.
U konačnici, mislim da se sve svodi na to tko je kakav čovjek i karakter.
I to je pristup koji ja biram – za ljude koji će i poštovati ono što je bilo i što se uistinu dogodilo, i biti ZA promjene na bolje, za sve uključene pripadnike ljudske, a i drugih vrsta.
I to je koliko smijemo u poslovnom okruženju ući u privatnu sferu svake osobe – ponuditi prostor za promišljanje drugačijeg razmišljanja, percepcije, vrednovanja, i prostor za vježbanje drugačijih izbora.
Odluka o tome što će s tim dalje, na svakom je čovjeku posebno.
A sad, obirom da je praznik, ajmo u privatnu sferu.
PUSRLE sam prvi put sam nacrtala / napisala prije 20tak godina na prvom blogu koji sam pisala.
Ljeti uvijek vrtim neke nove, meni zabavne, projekte – ono, just for fun & inspiration.
Tako su i Pusrle počele dobivati nove nastavke, pače hrpu novih nastavaka.
A i temom su vezane na prvi dio posta, jer pričaju o tome kako On (bodul) I Ona (purgerica) lijepo mogu zajedno:
malo vuče jedan, pa šteka drugi, I obrnuto.
Posve privatne, svakodnevne I nadam se, I drugima zabavne priče.
Ovdje je samo današnji strip, možda bude još koji tu nedjeljom, a one koji idu tokom tjedna, ako želite, popratite na mom insta I fb profilu.
Zovem se svugdje jednako.
Btw, a jeste li vi sve za danas nabavili na vrijeme?