Neurodiversity – neurodivergentnost,
tema je koju su svi koji su prošli kroz moju edukativnu aplikaciju
(Diversity & Inclusion Basics, link je u mojim featured postovima)
označili jako zanimljivom.
Ovaj termin je 1999 popularizirala sociologinja Judy Singer, govoreći o sebi kao o osobi “negdje u autističnom spektru”.
Opisujući ljude čiji um funkcionira drugačije, ovaj pojam se odnosio prvenstveno na osobe s dijagnosticiranim stanjima autizma, ADHDa I sličnim stanjima koja su u nekim prijašnjim razdobljima bila stigmatizirana.
Ali u široj definiciji – unutar pojma neurodivergentnosti se može pronaći svatko od nas – jer um svakoga od nas zaista funkcionira na različit način.
Ovakvo definiranje je s jedne strane dobro – zato jer je priznavanje i uključivanje različitosti dobra stvar.
S druge strane, ako preširoko definiramo različitosti, možemo zabrijati u područje etiketiranja koje može na etiketirane ostaviti dojam da su njihove trenutne teškoće zacementirane.
Da još zakompliciram teoriju – uz neurodiversity se paralelno javlja I pojam
*neurotypical*
koji etiketira “tipične”, prosječne ljude.
No pošto smo rekli da smo svi različiti, tko onda, prema načinu kako mu radi um, može biti etiketiran prosječnim?
I tu je još jedno pitanje iz životnog iskustva:
u životu prolazimo kroz razne faze, i one koje su nam izazovne se reflektiraju I na to kako nam um radi.
Što bi bilo kad bismo ostali zauvijek etiketirani zbog neke naše depresivne faze?
I, ako smo označeni kao neurotipični, kako otvoriti prostor za slobodni prolazak kroz razdoblje tugovanja, bolesti, iznenadne traume i slično?
Jer ako smo “normalni” to nam se ne bi smjelo dogoditi!
Ovo su teme na kojima je teško dati odgovore koji vrijede svugdje I zauvijek, I o kojima je možda teško I zapodjenuti otvoreni razgovor.
To je razlog zbog kojeg sam prošle godine izdala kratku, alegoričnu i posve ilustriranu knjigu
“BloombaLena, Adventure begins”
koja priča o tome što se događa kad se odjednom iz “normalne” osobe premetnemo u drugačiju.
Kako dalje?
Jer prihvaćanje različitosti i uključivost nisu romantične priče o potencijalnim situacijama, nego priprema za bolji način funkcioniranja u stvarnosti.
U stvarnosti, svi možemo puknuti ili se, kao Lena u mojoj knjizi, neočekivano rascvjetati.
Ova knjiga je, vjerujem, dobar triger za razgovore o etiketiranju i neuro-različitostima.
BloombaLena stanuje na Amazonu, u kindle I papirnatoj varijanti, i uskoro dobija nastavak.